Kokošji let

utorak, 20.11.2007.



1.

Pjevčiću Ko-kou jednoga je dana pala na pamet nevjerojatna misao:

- Krila služe za letenje. Mi, kokoši, imamo krila. Mi, kokoši, mogli bi letjeti!

Osjećao se kao da je ponovo probio ljusku jajeta, njegove misli su obuhvatile nove horizonte, zamalo se ugušio od uzbuđenja. Odmah je otrčao do majke Ko-ko-ko.

- Majko! Mi imamo krila i mogli bi letjeti!

Majka ga je samo pogledala tužnim okom i podučila:

- Istina da imamo krila, ali naša krila nisu pogodna za let. Kokoši su stvorene da čeprkaju po dvorištu.



2.

Majčin odgovor ga je toga dana primirio, ali mu nije izbio zamisao iz glave. Drugog dana je otišao do prijateljice Ko-ko u ugao dvorišta.

- Ko-ko, mi imamo krila i mogli bi letjeti!

Ona ga je pogledala kao da ga prvi puta vidi:

- Kokoš koja leti?! Kome je to potrebno? Tko je to vidio?

- Da, leteća kokoš! Nama je potrebno! Mogli bi preko zime odletjeti u tople krajeve! Nitko to još nije vidio, ali to ne znači da to nije moguće.

- Znači! - hladno ga je presjekla Ko-ko. - Iz svega toga što pričaš vidim da ti nije sve zrnjevlje u glavi na broju i da mi je bolje družiti se s pjevčićem Ko-koom nego s tobom! Molim te da me više ne gnjaviš!



3.

Ko-ko je ostao toliko razočaran kako ga je Ko-ko odbacila da naredna tri dana nije mogao misliti o ničemu drugome, ali onda se sjetio da bi mogao poletjeti i letjeti iznad jata dovoljno dugo da ga svi vide, pa i Ko-ko, pa će požaliti kako se prema njemu ponijela. Otišao je do prijatelja Ko-koa i povjerio mu se:

- Dragi moj Ko-ko, uvjeren sam da bih mogao letjeti, ako ne sada, ono jednoga dana, uskoro…

- Toga nema!

- Nema, ali bi moglo biti!

- Ne bi moglo biti, a i čemu?

- Kako čemu? Da letimo!

- Zašto da letimo kad možemo čeprkati po dvorištu? Mogu ti reći da me to ni najmanje ne zanima.



4.

Ko-ko se razočarao što se prijatelj Ko-ko nije oduševio. Ipak, zamisao o letu je bila toliko uzbuđujuća da je ubrzo nadvladala razočaranje, pa je otišao do svojih sedamnaest tetaka koje su se sve zvale Ko-ko-ko. Tetke su čeprkale na okupu, pa im se svima obratio odjednom:

- Drage moje tetke! Osjećam da su moja krila prava krila stvorena za let i da bih ja mogao letjeti…

Tetke nisu ni dizale glavu. Samo je tetka Ko-ko-ko dobacila:

- Sve smo mi u nekom trenutku mladosti pomislile na let, a neke su i pokušale. A i neki drugi su pokušavali, no nikome nije uspjelo. Sve smo se mi nebrojeno puta osvjedočile da kokoši ne mogu letjeti.

- To je samo dokaz da vi ne možete letjeti! - usprotivio se mlađahni Ko-ko. - To nije dokaz da ne mogu drugi, recimo ja…

- Ti nas vrijeđaš! - zakokodakale su tetke. Njegovo samopouzdanje je za njih bila uvreda. - To je nepristojno! - podučila ga je tetka Ko-ko-ko. - Nepristojno je imati velika krila i misliti o letu. To ne doliči pravoj kokoši!



5.

Pjevčić Ko-ko se uzrujao kako njegove tetke, inače tako razumne i pametne, ne uviđaju značaj, dosege i dobrobiti njegove zamisli. Toliko se uzrujao da je počeo lepršati krilima, sve brže i brže, sve jače i jače, i odjednom je osjetio pod krilima kako se ona oslanjaju na zrak, ubrzao je mahanje i lagano, lagano se počeo uzdizati. Podigao se do krova kokošinjaca, a onda je naglo jurnuo naprijed, prema dolje, i strmoglavio se u podnožje stoga sijena.

Trebalo mu je nekoliko trenutaka da dođe sebi, a onda je skočio na nožice lagane, jurnuo vrludajući među kokošima i kriješteći: - Jeste li vid'li?! Jeste vidjeli?! Vidjeli ste! Letio sam! Ja mogu letjeti! Ja letim! Kokoši mogu letjeti!

Ali nitko ništa. Ostale kokoši nisu ni glave dizale. Napokon najstarija kokoš, imenom Ko-ko-ko-ko-ko, ipak prestane čeprkati, podigne glavu i reče mu: - Daj prestani kreštati kao da si snio jaje! Što izmišljaš?! Nitko nije ništa vidio! Kakvo letenje?! Pa to svi znamo da je nemoguće. Mladiću, imaš bujnu maštu…

- Kako?! - Ko-ko nije mogao vjerovati. - Zar nitko nije vidio kako sam letio?

- Kako bi vidjeli kada je tako nešto nemoguće? - ljutito će Ko-ko-ko-ko-ko.

- Niste ni gledali! - shvatio je Ko-ko.

- Što bi gledali u vis? - završila je Ko-ko-ko-ko-ko. - Svi imamo pametnijeg posla. - I više nije htjela o tome ni razgovarati.

- Hi-hi-hi-hi! - podsmješljivo je dobacio sa strane mali zlobni bratić Ko-ko. - Svi imamo pametnijeg posla, osim bedaka koji su si umislili da mogu letjeti!



6.

Pjevčić Ko-ko je pokunjeno otišao na svoje mjesto na prečki u kokošinjcu. No sutradan, prije nego je gazda prosuo zrnjevlje po dvorištu, skočio je na panj i povikao:

- Kokoši! Gledajte me! Pogled ovamo! Pažnja sad! Ja letim! - I počeo mahati krilima. Mahao je, mahao, sve brže i brže…. Gladne kokoši su netrpeljivo gledale razmišljajući samo o tome kada će napokon stići gazda s hranom. Ko-ko je tako brzo mahao krilima da su se jedva vidjela i odjednom je osjetio da se zrak ispod njih ponaša drugačije nego obično, kao da se skrutnuo da se na njega moglo osloniti, i polako se počeo uzdizati. Uzdizao se, uzdizao, i kad je bio već iznad tla više od dometa mačjeg skoka, naglo je jurnuo preko cijelog jata i bubnuo u podnožje ograde. Na to je s druge strane dvorišta stigao gazda s dvije kante pune zrnjevlja i mrvica starog kruha i prosuo ih na tlo. Kokoši su kao jedna jurnule i počele zobati. Ko-ko se također požurio pridružiti. Kada je utažio najgoru glad, skočio je na panj i povikao:

- Jato! Kokoši! Što sad kažete, a? Jeste li se sada osvjedočili da i kokoš može letjeti?!

Nitko ništa. Tek poneka kokoš bi ga na trenutak pogledala preko ramena, ali nitko da se oglasi.

- Sada šutite, a?! Ne znate što bi rekli? Sada vam je neugodno što niste bili u pravu, pa ne znate što bi?



7.

Napokon se oglasi stara mudra kokoš Ko-ko-da koja je inače čeprkala s druge strane kokošinjca razmišljajući ondje o rješenju vjekovne zagonetke - što je bilo prije, kokoš ili jaje? Pričalo se da je vrlo blizu, nadomak konačnog rješenja.

- Daj, prestani kokodakati! Smiri se! Kakvo te letenje spopalo?! Poznato je da kokoš ne može letjeti i točka!

- Kako: ne može letjeti?! - zgranuo se Ko-ko. - Pa svi ste maloprije gledali i vidjeli…

- Gledali smo i vidjeli da ne možeš letjeti, kao što ne može letjeti niti jedna druga kokoš na svijetu - smireno će Ko-ko-da.

- Ja sam letio! - povikao je Ko-ko.

- Nisi.

Ko-ko nije znao što bi rekao. Procijedio je samo: - Kako nisam? Što je to onda bilo?

- Skočio si - odgovori mudra Ko-ko-da. - Vrlo visoko si skočio, to ti se mora priznati.

- Nisam skočio! Nisam skočio! Letio sam! Letio! Letio! Letio! - vikao je Ko-ko, ali mu je cijelo jato okrenulo leđa i svi su odgegali čeprkati po travnjaku na drugom kraju dvorišta.



8.

Pjevčić Ko-ko je pričekao jedan od onih rijetkih trenutaka kada su se sve kokoši najele, pa su spokojne, a nova hrana još ne treba stići, pa im očekivanje ne okupira misli, te skočio na panj i povikao:

- Jato! Kokoši! Molim pozornost! Ideal letenja postoji oduvijek, a približio se trenutak da ga ostvarimo! Nakon što prva kokoš poleti - a to ću biti ja - ništa neće sprečavati i vas da poletite sa mnom! Gledajte sad! - raširio je krila i počeo mahati. Osjetio je kako se zrak pod njima zgusnuo da se na njega mogao osloniti i polako se odlijepio od podloge na kojoj se propeo.

- Ajoj! Kuku meni! - zaridala je njegova majka. - Sin će mi stradati! Nemoj, sine! - pritrčala je i zgrabila ga za nogu.

- Poludio je! - zakokodakale su tetke. - Ne može se letjeti! Kokoš nije orao! - i slično, pritrčale su, opkolile ga i objesile mu se o drugu nogu i rep. No pjetlić Ko-ko je i dalje mahao krilima i premda se više nije mogao uzdići više i dalje je lebdio nekoliko centimetara iznad panja.

- Dosta te ludosti! - povikao je zlobni bratić Ko-ko, skočio mu na leđa i cijela piramida kokošiju s pjevčićem na vrhu se sručila na tlo uokolo panja. Pjevčić Ko-ko je pao na leđa, a majka mu odmah skočila svom težinom na prsa, zagrlila ga grčevito oko vrata i kvaseći ga suzama zahtijevala:

- Primiri se, smiri se… Ne žalosti jadnu majku… Ne gubi glavu, čuvaj se, ne izvrgavaj se opasnosti… O, ko-ko-da! Što sam, jadna, dočekala? Nemoj da ti se svi smiju da si pošandrcao! Doći ćeš na loš glas!

Mudra Ko-ko-da se zaustavila ponad njih i rekla s visoka:

- Mali! Tvrdiš da možeš letjeti. To je bedasto. Više puta si pokušavao poletjeti i nisi uspio. Zar to nije dokaz da si ti bedast, a mi da smo u pravu? Koliko ti je takvih dokaza potrebno?!



9.

Riješivši se majke, tetaka i ostalih koji su ga ometali da poleti, pjevčić Ko-ko je odskakutao do samog pijevca Kukurikua. Pijevac Kukuriku je uzvišeno obavljao svoju najvažniju dužnost - upravljao je Suncem.

- Oprostite što Vas prekidam - pristojno se obratio. - Imam epohalnu ideju s kojom bih Vas rado upoznao…

- A, ti si onaj smutljivac! - prekinuo ga je pijevac Kukuriku. - Čuo sam o tebi!

Pjevčić Ko-ko se obradovao da je čak do pijevca Kukurikua dopro glas o njemu.

- Onda znate da ja mogu letjeti, a to znači da i druge kokoši mogu letjeti. Možda ne sve, ali mnoge, mnoge…

Pijevac se munjevito sagne i iz uzvišene visine kljucne ga moćnim kljunom posred čela.

- Samo uznemiruješ jato! - izdere se na njega. - Istjerati ću ti ja te bolesne misli iz glave! Ti bi letio, a ne možeš ni snijeti jaje…

Pjevčić Ko-ko se jedva spasio.



10.

Cijelo jato je čeprkalo po jednom kraju ograđenog dijela dvorišta u kojemu su kokoši živjele, a pjevčić Ko-ko se ogorčeno osamio u najdaljem uglu i razmišljao:

- Pa što onda ako mi nitko ne vjeruje?! Mogu ja letjeti i bez njih! Letjeti ću, letjeti… a onda ću im se obratiti iz visina, kružeći iznad njihovih glava, pa da vidimo tko mi neće vjerovati!

Počeo je lepršati krilima sve brže i brže, sve jače i jače, i odjednom je osjetio pod krilima kako se ona oslanjaju na zrak, ubrzao je mahanje i lagano, lagano se počeo uzdizati. Nekoliko sekundi je bio na istom mjestu nekoliko metara iznad zemlje, a onda se lagano pokrenuo prema naprijed, te savršeno precizno, lagano kao perce sletio na gornji rub žičane ograde koja je opkoljavala kokošarnik. Bio je ushićen. Zapanjeno je okrenuo glavu i promotrio svoju poznatu domovinu, ali iz do tada neviđenog ugla. Izgledala je ljepša nego ikada. S druge strane ograde bila je livada, na kraju livade jezerce po kojemu su plivale patke. Iznenada se jedna patka uzdigne iz vode, jurne prema njemu kao topovsko tane i u prolazu ga snažno udari krilom. Udarac obori Ko-koa nazad u kokošinjac. Ležao je u prašini na leđima i zbunjeno promatrao patku koje je sletjela s druge strane ograde.

- Zašto si to napravila?

- Zato što si letio.

- Letio sam! Letio! Letio! Vidjela si!

- Naravno da sam vidjela. Od samog početka kako ti je to palo na pamet sve mi patke gledamo kako pokušavaš. Pozorno te nadziremo.

- Pa zašto si me onda srušila?

- Upravo zato. Mi ne bismo htjele da kokoši lete. Još bi nam samo trebalo da i glupe kokoši lete naokolo! Nećemo to dozvoliti, ni tebi ni ijednoj drugoj kokoši. Pomiri se sa sudbinom i smireno čeprkaj po kokošinjcu i sve će biti kako treba biti. Što ti treba da letiš? Zamisli: letiš, pa u visini sretneš orla… Ne bi se dobro proveo! Ne dozvoljavamo ti letjeti za tvoje dobro!


11.

Patkine riječi, kao i postupak, nagnale su Ko-koa na duboko razmišljanje. Odustao je od pokušaja letenja i čeprkao unutar ograde kokošinjca kao i sve ostale kokoši, ali je neprestano mislio i mislio, no ništa nije mogao smisliti. U međuvremenu, kako se dobro hranio, osjećao je da u njemu raste i sakuplja se snaga za let.

Prije nego je išta smislio zbio se stravičan događaj. Ujutro su se otvorila vrata na žičanoj ogradi koja je okruživala kokošinjac i unišao je ne samo gazda, nego i gazdarica, njihova tri sina i kćer, te dva radnika koji su im pomagali na imanju, svi koji su ikada hranili kokoši odjednom zajedno. Kokoši su se raskokodakale od silne sreće očekujući da će se pred njih prosuti hrane više nego ikada. No ljudi uopće nisu donijeli kante s hranom. Vreće koje su nosili bile su prazne, a u rukama su imali neke čudne alatke.

Pijevac Kukuriku se probio u prvi red onih koji su im jurnuli u susret, kako mu po svim pravima pripada. Jedan gazdin sin se sagnuo, dohvatio ga, podigao i istim pokretom položio na panj, a drugi je munjevito zamahnuo i udario oštrom alatkom po pijevčevu vratu. Glava se odvojila od tijela i pala u prašinu. Pijevac se toliko koprcao da ga je gazdin sin pustio. Kukuriku je pao, osovio se na noge i mlatarajući krilima pojurio naokolo nevjerojatnom brzinom dok mu je iz vrata šikljala neka crvena tekućina zašpricavajući sve pored kojih je prolazio. Sudarao se s drugim kokoškama, udario u zid kokošinjca i odbio, jurnuo do ograde i odbio se od nje, a zatim jurio naokolo u krugovima. Kokoši su ga zadivljeno gledale. Kako brzo trči! I to bez glave!



12.

LJudi nisu čekali da on završi svoj trk. Grabili su jednu po jednu kokoš, polagali na panj i - zum! - britkim udarcima odvajali im glave. Ostalima nisu dozvoljavali da trče, već su ih odmah ubacivali u velike vreće, a one su se u njima komešale da su se sve punije i punije vreće micale poput životinja koje proždiru kokoši i pri tome rastu. Kokošima se to nije nimalo svidjelo. Em nisu dobile hranu, em usred kokošinjca nenadano rastu nekakve životinje koje ih proždiru. Počele su bježati naokolo, ali od ograde nisu mogle daleko pobjeći. Podigla se silna dreka, tim više što su neke kokoši koje su ljudi polijegali na panj, pa nisu uspjeli odvojiti glave jednim udarcem, prije drugog udarca ispuštale nikad ranije čujene zastrašujuće krikove. No ljudi se nisu dali smesti. Grupu po grupu kokošiju sabijali su u neki ugao iz kojega im nisu mogle izmaknuti, lovili ih i - zum! zum! zum! zum! - ubacivali u sve nove i nove vreće. Nestala je tako prijateljica Ko-ko, nestao je pjevčić Ko-ko, nestalo je sedamnaest tetaka Ko-ko-ko, nestala i stara mudra kokoš Ko-ko-da. Pjevčić Ko-ko je tražio gdje mu je majka Ko-ko-ko, ali je nigdje nije vidio. Prisjetio se da se i ranije znalo dogoditi da je poneka kokoš nestala, što je ostale kokoši silno uzrujalo, ali su to uskoro zauvijek zaboravile. Pomislio je da će tako i sutra ponovo biti kao što je oduvijek bilo, ali nije imao vremena smireno se prepustiti toj misli. Neke ruke se su ispružile prema njemu i zgrabile ga. No u tom trenu je u njega udario u bezglavom trku mali zlobni bratić Ko-ko i pjevčić Ko-ko je ispao iz ruku koje su ga već bile primile. Bez razmišljanja je otprašio što dalje. Zaustavio se bez daha pored najstarije kokoši Ko-ko-ko-ko-ko koja je stajala bez snage da dalje bježi. Ona ga je pogledala i sakupila svu snagu da izusti samo jednu riječ, da mu kaže ono čega se sam nije prisjetio:

- Poleti!



13.

S jedne strane je bila žičana ograda, s druge se približavalo troje ljudi, a s treće još troje. Pjevčić Ko-ko je uvidio da nemaju gdje pobjeći. Neke ruke su se već pružale prema njima…

Pjevčić Ko-ko je raširio krila i snažno se odrazio. Sunuo je uvis poput pernate kugle, a krila su se sigurno oslanjala na zrak i sa svakim zamahom uzdizala ga sve više. Zaustavio se van dosega iznad ljudi koji su zgrabili staru Ko-ko-ko-ko-ko i već je položili na panj, ali su svi zastali i ukipili se promatrajući kokoš koja je lebdjela ponad njih. Jedan se ukočio s ponad glave podignutom rukom u kojoj je bljesnuo komadić britke oštrice koji je slučajno ostao nezaprljan. Taj je bio prvi koji se prenuo i oštrica je sunula nadolje, a Ko-ko je dobro vidio da ga stara Ko-ko-ko-ko-ko do posljednjeg trenutka ispraća pogledom i nije sklanjala pogled s njega čak i kada joj je glava preokrećući se odskočila s panja prema tlu.

Ko-ko je zaokružio iznad ograde oko kokošinjca i uvidio da unutar nje nema više nijedne kokoši. Znao je da ondje nema više mjesta ni za njega, da ondje gdje se izlegao i odrastao nema više što očekivati ni tražiti. Uzdigao se još više, a zatim okrenuo oblacima i vinuo među njih.



14.

Ko-ko je dugo letio. Povremeno je kroz rupe u oblacima vidio kako ispod njega promiču raznorazni krajevi, ali ga je to manje zanimalo od toga da savlađuje prostor i kreće se u svim pravcima. Krila su ga služila kao da je letio od prvog dana života. Uznemirujući prizori kojima je svjedočio polako su izbjeljivali pod naletima oduševljenja što leti. No polako se počeo javljati i umor…

Iznenada je ugledao ispod sebe veliko dvorište u kojemu je bilo mnogo kokošiju. Spustio se i zaokružio iznad njih, ali ga one nisu vidjele jer su sve bile pognute prema tlu. Hranile su se i to ga podsjeti da je i on gladan.

Odabrao je mjesto za slijetanje podalje od svih. Spustio se na travu i odmah čopnuo jednu sočnu vlat. Polako se došetao do jata. Najbliže su mu bile tri mlade zgodne kokice. Jedna je podigla glavu i upitala:

- Odakle si ti?

Ko-ko je na trenutak razmislio, pa odgovorio:

- Odavde.

- Aha! - rekla je kokica. - A kako to da te ranije nisam zamijetila?

- Ne znam. Slučajno. Dvorište je veliko… - ustvrdio je Ko-ko.

- Aha! - rekla je kokica i nastavila kljucati. Ko-koa nisu ni najmanje zabrinula njezina pitanja. Znao je da će uskoro svi misliti da je oduvijek među njima. Ipak je odlučio da će se jednoga zauvijek pridržavati - da nikome nikada neće priznati da može letjeti. Odluka možda nije logična s ljudskog gledišta, ali ne smijemo zaboraviti da je on ipak bio samo jedna glupa kokoš.


- 23:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #